struka(e): sociologija

rasizam, ideologija prema kojoj među ljudskim rasama postoje nepremostive razlike i hijerarhijski odnos. Premda se začetci rasističkoga shvaćanja mogu naći već u staroj Indiji (četiri ljudske rase ili »boje«: brahmani/svećenici, kšatrije/ratnici, vajšije/trgovci i šudre/posluga), a zabilježeni su i u Starom zavjetu (»Hamovo prokletstvo«: jedan je od Noinih sinova za kaznu postao crn kao Afrikanac, a njegovo je potomstvo postalo služinčad ili roblje), rasizam se kao cjelovita doktrina pojavljuje u moderno zapadno doba, kao izraz europske dominacije nad ostalim svijetom. Otac rasističke doktrine francuski je grof Joseph Arthur de Gobineau. On je bijelu rasu držao superiornom zbog njezine inteligencije, snage volje i moralnih načela, a crnu rasu inferiornom zbog toga što je, po njem, manje sposobna, emocionalno nestabilna, životinjske naravi i bez moralnih obzira. Njemačku je isticao kao područje u kojem je najbolje sačuvana čistoća bijele ili arijske rase. Također je smatrao da carstva, koja je stvorila bijela rasa, propadaju zbog miješanja rasa, što je označio kao degenerativni proces. Gobineauove ideje imale su širok utjecaj na akademske i političke krugove njegova doba i poslije, a preuzeli su ih Hitler i nacisti (premda Gobineau nije dijelio antisemitska uvjerenja – Židove je smatrao vrijednom i sposobnom rasom), tvorci aparthejda u Južnoj Africi te sljedbenici Ku-Klux-Klana u SAD-u. U nacističkoj Njemačkoj uvedeni su tzv. rasni zakoni (njihov je oblik primjenjivan i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), po kojima se stanovništvo dijelilo na sunarodnjake ili »drugove po narodnoj pripadnosti« (Volksgenossen) i ostale ili »zajednici strano stanovništvo« (Gemeinschaftsfremde), među koje su pripadali Židovi, Romi i društveno marginalne skupine (uključujući duševno i fizički bolesne osobe). Potonji su svrstavani u rasu »podljudi« (Untermenschen) i, prema toj doktrini, trebali su biti istrijebljeni, što je dobrim dijelom učinjeno u koncentracijskim logorima, kako bi se održala »rasna čistoća« Nijemaca i cjelokupne »nordijske rase« kao »rase gospodara« (Herrenrasse, Herrenvolk).

Za rasističku doktrinu tipična su sljedeća uvjerenja: 1) Rase postoje i razlike su među njima velike kao i među životinjskim vrstama. Premda se ljudske rase, za razliku od životinjskih, međusobno miješaju, valja učiniti sve da se takvo križanje izbjegne i učvrsti granica među rasama. To što postoje mnogi mješoviti tipovi ljudi, rasistima je dodatan dokaz o postojanju rasa kao bitnih kategorija ljudskoga roda. 2) Osim što su rase različite, među njima postoji odnos superiornosti i inferiornosti, odnosno hijerarhija vrijednosti u smislu etnocentrizma: »naša« je rasa »lijepa« i »pametna«, a »njihova« »ružna« i »glupa«. Također, pobornici bjelačkoga rasizma ili doktrine o bjelačkoj supremaciji ističu kako su skupine »primitivnije« od bjelačke razvijenije u senzomotoričkim sposobnostima, emocionalnoj osjetljivosti, brzini reagiranja ili daru zapažanja detalja; tako su Indijanci često prikazivani izoštrenih osjetila, a crnci ili Afroamerikanci kao posebno nadareni za atletiku ili glazbu. Svi takvi »ustupci« zapravo ne proturječe doktrini o bjelačkoj supremaciji, nego joj podilaze. 3) Postoji kontinuitet između fizičkog i moralnog, tj. fizičke osobine određuju oblike ponašanja ljudi. Podrazumijeva se nasljedno prenošenje mentalnih osobina i nemogućnost njihove izmjene putem odgoja. Jedan od najduljih sporova u znanosti vodio se oko testova inteligencije, pri čem su pobornici rasističke doktrine dokazivali da crnci u prosjeku imaju slabije rezultate od bijelaca upravo zbog nasljednih osobina koje im daju prednost na fizičkom i emocionalnom, ali ne i na intelektualnom planu. 4) Ponašanje pojedinca u najvećoj mjeri ovisi o rasnoj skupini kojoj on pripada, što znači da pojedinci nemaju slobodnu volju, teza iz koje proizlazi neprijateljstvo rasizma prema individualizmu. 5) Znanje o rasama opravdava praktičnu akciju, tj. politiku rasne diskriminacije, segregacije pa i eliminacije drugih rasa ili genocida. Ta je ideja doživjela poraz nakon II. svjetskog rata, padom nacističkoga režima i njegove politike rasne dominacije. No rasističke težnje i shvaćanja pojavljuju se i dalje u novim oblicima.

Novi rasizam, za razliku od staroga, ne ističe biološke, nego kulturne razlike među skupinama. Kultura se shvaća kao oblik ponašanja, običaj ili način života koji neku skupinu ljudi (»njih«) patologizira, tj. čini manje ljudskom, najčešće »lijenom« i »opasnom«, u odnosu na drugu skupinu (»nas«). U SAD-u, Australiji, Novom Zelandu i Zapadnoj Europi od 1970-ih javljaju se novi oblici rasne segregacije na tržištu rada i na području stanovanja koji se opravdavaju kulturnim razlikama. Bijeli neorasisti u SAD-u npr. kulturne navike Afroamerikanaca objašnjavaju kao rezultat robovlasništva koje je među Afroamerikancima proizvelo »kulturu neodgovornosti«, promičući lijenost, krađu i sl., pa se segregacija smatra normalnim načinom da se kultura bijelaca od nje zaštiti. U Zapadnoj Europi novi rasizam dolazi do izražaja u doba gospodarskih kriza, kada raste popularnost krajnje desnih stranaka, koje se zalažu za zabranu daljnjeg ulaska stranih radnika u zemlju, pa i protjerivanje dijela postojećih useljenika. Također, za razliku od starog rasizma, novi rasizam ne vidi se samo u segregaciji, nego i u asimilaciji od strane dominantne kulture. Općenito, tri su elementa po kojima se može prepoznati novi rasizam. Prvo, mora postojati dihotomija Mi – Oni. Budući da nastaje rano u razvoju ličnosti, ta dihotomija sama po sebi ne čini dovoljnu osnovu za rasizam, ali mu pridonosi. Drugi je element umanjivanje važnosti drugoga, o kojem se govori kao o djetetu ili divljaku, dakle kao o nekom tko je tradicionalno zaostao i nerazvijen. Treći je element novoga rasizma moć kojom se položaj drugoga institucionalno umanjuje, kontrolom pristupa tržištu rada, političkim položajima, obrazovanju i medijima te stanovanju u susjedstvu stanovnici kojega pripadaju skupini Mi.

Borba protiv rasizma dobila je do sada najjači pravni izraz u Međunarodnoj konvenciji o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, koju su 1969. potpisale države članice Ujedinjenih naroda. Isto tako, u ustavima najvećega broja zemalja diskriminacija na rasnoj osnovi izrijekom je zabranjena, što je jedan od osnovnih preduvjeta poštovanja i zaštite ljudskih prava. Ipak, mnogi slučajevi rasne diskriminacije na poslu, rasne segregacije u području stanovanja ili rasističkih stereotipa u medijima, od trivijalne književnosti do filmova, održali su se do danas.

Citiranje:

rasizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 28.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/rasizam>.